Kroz moje interesovanje za putovanja, sjećam se razmisljanja o Indiji, ja tamo nikada necu otici. Previse je to prljavo za mene. Negdje sam znala da pripadam kultu “djeca cvjeća“, ali za taj poduhvat teško da sam imala želju. I koliko god zivim za adrenalin kroz putovanja, bila sam sigurna da je ta zemlja poslednja na mojoj listi..A onda, niotkuda,samo mi je došla ona, Sidarta. Procitala sam je u dahu i jurila mamu po kući sa obrazlozenjem, ali ti ovo moras procitati, moras…I kako mi sve u životu dolazi iznenada i kosmički, jer jednostavno samo iskonski poželim, tako je dosao i put. Dok sam se osvjestila, Moja drugarica Jasna i ja, vec smo bile u avionu za Delhi. Tamo nas na samom izlazu prvo dočeka tepih, od zida do zida, mir i red..Za sami početak bio je to najčudniji aerodrom. Provjera viza je tekla sporo, sigurno pola sata po čovjeku. Završismo nekako. I onda je uslijedio šok. Sve moje stvari su ostale u Dubaiju, sem ručnog prtljaga u kome sam imala samo tehniku. Da, ja sam od onih ljudi što će sve uraditi samo da napravim fotografiju. Nisam bila spremna za tu informaciju, ja sam u Indiji bukvalno bez ičega, četkice za zube, veša, garderobe, bukvalano ništa…Dobrodošla u Indiju. Zaista nisam imala ideju kako će sve to izgledati u narednim danima. Obeshrabrujuća je bila činjenica da kofer stiže za dva dana, a mi ćemo već tada biti u Agri. Naravno, ako uopše stigne iz Dubaija, jer ovde vlada drugi sistem, po principu, sve polako i gdje žuriš. Kad tad nisam istukla usporenog momka Indijca koji jedan formular od 6 stavki za opis prtljaga popunjava 45min, ali zaista krajnje fluidno, bez usiljenosti i napora, uvidjeh da imam sjajne živce. Većina Indijaca govori hindi jezikom, ali kako je Indija bivša britanska kolonija, uglavnom ljudi veoma tečno govori engleski jezik, ali ja ovog Indijca jednostavmno ne razumijem. Hindu-engleski. Željka Dobro si. Idemo dalje…
I onda vazduh. Samo nas je ošamarila ogromna količina vlage. Fizički osjećaj je bio čudan i pomalo naporan, ali sam pomislila, pa ti upravo osjećaš vlagu u Indiji. Diši. Pošto je bilo jutro oko 5,00h, nismo bili u prilici da vidimo prve prizore ove zemlje. Međutim, nije trebalo puno vremena da prođe i osjetim da smo u drugačijoj sredini. Prvo smo stigli u hotel. Volim da kažem, hotel za bjelce. Vrijeme za obilazak je počeo u roku od sat vremena, bez spavanja. Pa krenimo..
Bio je to kraj monsuna. Ulazili smo u grad Deli. Padala je kiša. I jednostavno svi su hodali bez kišobrana. Kiša pada, a oni ništa. Samo tjeraju u svom pravcu. A ljudi? Pa malo je reći da ih je puno. Tamo se život odvija na ulici. Vjerovatno sam bila spremna na tu količinu ljudi, ali ipak..Nekako sam se neobičo osjećala. I svi te gledaju, bez da skrenu pogled. To sam bila ja koja se od toliko očiju pokušavala skloniti. Tada sam shvatila da Oni tako komuniciraju, Indija su oči..Vrlo uporne oči, u svim pravcima.
Pred nama se odvija sprektar boja mnogobrojnih turbana i sarija. Jedno je gledati u filmovima, ali sasvim drugi osjećaj biti među Indijcima. Taj neobičan narod, u tim kišnim haljinama, spava ispod mosta, na ulici, u blatu, voze se u rikšama zutim i zelenim, na motorima, skupim autima..I taman kada pomisliš da se dešava ključanje mozga od truba na ulici, jer sve se odvija po samo njima znanim pravilima (da li postoje uopšte?) baš tada svjedočiš čudu. Magija se odvija onda kada se narod na ulici koja je predviđena za tri trake vozi u pet. Cijeli promet se zaustavlja jer je krava niodkuda naišla i krenula da prelazi ulicu. Ide ka njenom krdu koje je čeka tamo sa strane ulice. Pet ili šest krava. Vjerovatno će zajedno nastaviti da hodaju cestom…i onda ponovo trube, sirene i mravinjak bez kraja. Na svakom njihovom autu piše trubite. Parafraziraću, trubite da znamo da ste tu..Pravila, pravila, pravila. U saobraćaju Indije ne postoje. Semafora ima, ali ih je vrlo malo, a polovina od njih ne rade. Ako oklijevaš na raskrsnici ili kružnom toku, odmah će ti put preprečiti vozila iz drugog smjera i moraš dugo da čekaš da se u beskrajnom potoku vozila pojavi neka „rupa“ kako bi mogao da prođeš.
New Delhi ima oko 13 miliona stanovnika, leži na obalama rijeke Yamuna, a glavnim gradom Indije postaje 1931.godine, tačno 20 godina nakon što su Britanci najavili napuštanje dotadašnjeg glavnog grada – Kolkate. Tih 20 godina trajala je izgradnja novog djela grada – New Delhija ( Novog Delija ), koji je projektovan južnije od starog Delhija kao tipičan evropski grad sa širokim avenijama, brojnim parkovima, fontanama i statuama te impozantnim palatama. Sve to treba vidjeti, ali u kombinaciji sa kišom, suncem, vlagom, nepodnošljivom vrućinom i ljudima izgleda još nevjerovatnije.
Putovali smo dalje, pred našim očima se se smjenjivale boje, al ii košulje. Muškarci iskonski vole košulje u svim bojama. Da, svi ih nose.
Vrlo brzo sam shvatila da su za njih bjelci interesantni. Imala sam želju da se fotografišem sa njima, ali nisam se morala mučiti oko toga. Oni su sami prilazili i tražili isto od nas. Za njih smo bili mi atrakcija, a oni za nas. To je bilo najsavršenije orbitiranje oko svakog od nas. Svjedočili smo krajnje profesionalnom obrađivanju za prodaju svega i svačega. Pamtim da mi svi upućuju molbu da ih ne zaboravim i vratim se baš kod njih kako bi pazarila to što mi nedostaje, a ja toga nisam bila svjesna. U početki mi je bilo simpatično, ali oni to rade do krajnjih granica, jer oni žele da ti prodaju upravo sad i daće sve od sebe da to i učine. Moram priznati da sam svaki put bila pobjeđena u toj borbi. Oni prodaju, ja kupujem. U jednom od tih mnogobrojnih prodajem-kupujem varijanti, moja Jasna je nestala, jer opsesivo voli šolje. Ostadoh sama bez igdje i koga sa oko stotinjak Indijaca koji me okruzuju. Najlogičnija stvar u tom trenutku je bila ući u bilo koju tezgu. Već tada sam bila svjesna njihovog međusobnog poštovanja u kontekstu trgovine. Ako se kupac bjelac odlučio za nekoga, svih stotinu prodavaca se povlači. Ostadoh nasamo sa mojim dobrim prodavcem. Izrazih želju da kupim slona, ali njegova cijena je bila krajnje nerealna. 100 dolara. Hvala vam, ali zaista ne. 50 dolara, Zaista, zao mi je…Došli smo do 10 i tada sam kupila dva divna slona, ko zna od kakvog kamena, ali dobro obrađenog. U nekom trenutku smo ćutali, zamolio me da mi poljubi ruku. Taj čudni, crni čikica krvavih očiju, bez ijednog ispravnog zuba, sa takvom poniznošću me zamolio za poljubac u ruku. Za njega je to bio događaj i čast. Za mene najdivniji trenutak kulurološke razlike. Ponovo me pogledao i sproveo analizu mog karaktera. ipak, jedan dio razgovora zadržaću za sebe. Izveo me napolje i rekao da se ne brinem, on će me odvesti do mojih. Svi su nas okružili u trenu, a moj spasilac Indijac je galamio na njih i vodio me u smjeru nas bjelaca. Poklonismo se jedno drugom uz pozdrav Namaste. Ubrzo sam našla moju razdraganu Jasnu, koja je kupila šolju i koka kolu da joj utoli žeđ. Bila sam srećna. Od tog neobičnog čikice sam dobila na poklon još jednog slona. Kada pomislim na njihovo skromno življenje i jednostavnost, mogu samo da budem zahvalna na daru. Hvala mu. Čuvam ga i pamtim…
Tadž Mahal u Agri je najljepše zdanje koje sam uživo pogledala. Kažu za Agru da je to selo. Ja čudnije selo od 3 miliona stanovnika do tada nisam vidjela. Idemo dalje…
Naše putovanje se završilo Radžastanom. Znam da ne mogu pronaci odgovarajući pridjev za ovo mjesto. Razlog je prilično jednostavan – „ružičasti grad“ zbog i njihove ružičaste boje fasada na zidinama starog grada, koja simbolizuje gostoljubivost. Uz obilje boja, grad odiše tradicionalnom umjetnošću, plesom i brojnim tvrđavama.
U povratku iz drevne Maharadžine drzave, tvrđave Amber, ono što se pojavilo ispred nas mozda jeste moj najljepši dozivljaj te nevjerovatne zemlje. Spustajući se u grad, na svakoj kući ili trospratnoj zgradi stajala su djeca koji gore visoko na vedrom nebu hvataju vjetar i puštaju zmajeve. Sunce je već zalazilo. Bila je to uživo magija koja vraća u djetinjstvo i slobodu življenja. Da li je Indija mjesto samospoznaje, mudrosti, velike spirutualnosti?! Bilo bi pretenciozno opisivati Indiju i mislim da nenam pravo na to ako se uzme realno u obzir da sam provela u njoj svega 9 dana. Medjutim, sa velikom sigurnošću mogu da kažem da je razdrmala svaku ćeliju u mom organizmu. Prepuna kontrasta, šarena i bučna, Indija te vraća na početak i kraj. Bez instagrama, sajber svjeta i nerealnog življenja. Znam da ne mogu reći da sam došla do mudrosti mira, ali sam zahvalna na viđenju slobode, na onome što imate i nemate, toj jednostavnosti u njenom punom sjaju. Zahvalna sam na mojim unutrašnjim pitanjima o sopstvenom životu. Gdje žuriš? Pusti, osjećaj i gledaj.. I ne zaboravi da dišeš.. Punim plućima. Za sreću nije potreban novac, to vas ova zemlja potsjeća na svakom uglu..Sreća je sad, ovog trenutka u nama. Samo se prepustite životu.
Savjet za putnike: Stigla mi je torba četvrti dan. Tad spoznah da sa lakoćom mogu bez nje i njenog sadržaja. Ipak, kada krećete na dalek put, ponesite četkicu za zube i kaladont u ličnom prtljagu, ne mari… Savjet za Bosance: Spremite se za objašnjenje cariniku za naše specijalne odnose sa Srbijom, nama ne treba viza, ali zaista ne treba… I vjerovatno niko nije čuo za Jugoslaviju, nešto mi žao…
Željka Pejić
